zivjeti od danas do juce

Ne damo mi na sebe. Neka nama lošeg okruženja, neprijateljske vlasti, svjetskih policajaca, problematicnih zakona - da se imamo cime pravdati. Svaki iole bitniji cilj smo stavili na pijedestal nedostižnog za mnoge generacije poslije nas. Sve to kako bismo mogli zaštiti svoju nesposobnost i nerad i, na kraju, trijumfalno zakljuciti kako su banalnosti koje se nakanimo uraditi “veliki posao - ako uzmemo u obzir okolnosti u kojima radimo”

Valjalo bi jednom sjesti i pobrojati sve dogadaje, probleme, pitanja, manifestacije, datume u jednom mjesecu ili godini koji nama dodu kao grom iz vedra neba. Valjda nam se zato cini da su nam nad glavama stalno oluje. Nekad pomislim da nas iznenadi i sunce kad ujutro svane. Kao što Ibrišimovic veli: “Ima jedna, svemu se cudila, pa kad ustane kaže: 'A, vidi, ja ustala!' .Hajde, ne velim da nas na spavanju uhvate poplave, Svjetski dan borbe protiv pušenja ili Bijenale mladih umjetnika. Ali, ne shvatam da nam kao grom iz vedra neba može doci i hajka na ljude koji su pravo na život u ovoj državi stekli ne rodenjem, nego svojom svjesnom i licnom žrtvom i zaslugama, od onih koji, od kad se zna za njih, to otvoreno najavljuju... Ne znam, krupno jest, možda si i možemo progeldati kroz prste, ali nas ne zateknu samo uzavrela društveno-politicka zbivanja, nego nekad cak i vlastita djeca: “U, kad prije ovoliko naraste!” Evo, skoro ce i nova školska godina, a jedan poznanik me srete i pita: “Boga ti, znaš li ti ijednu školu, osnovnu, da djecu, ako ništa, barem ne uce o Darvinovoj teoriji?” Upitah ga za koliko ce godina dijete u školu. “Sad, ove godine. Evo, ja, haman, pošao da ga upišem?” Zaustih, ali ne rekoh: “A o cemu si zadnjih sedam godina, dok ti je dijete raslo, razmišljao?”, da ne opterecujem covjeka.

Istinski, mi ne gledamo ni dana unaprijed. Nekako cemo se i moci opravdati da nismo sposobni definirati makar i uopcen plan i program ocuvanja i unapredenja vjerskog i nacionalnog identiteta na nivou našeg malobošnjackog naroda, da ne govorim sada o ummetu. Ali, malo kad bolje protresemo našu svakodnevicu, mi ne isplaniramo ni jedno obicno predavanje. Obicno, onda, nervozno pravdamao odgadanje pocetka “malim tehnickim poteškocama”. Jer, pojacalo je odjednom “odlucilo” da ne radi kako treba. Naša je averzija i otudenost spram planskog rada gotovo postala naša karaterna crta. Improvizacija je naš “adut”. Tu smo najjaci. Improvizirani su nam i šatori na kampu i prostori za rad, za ucenje i poslovni ugovori, i analize, i procjene... Sve nam je po narodnoj: “Drži vodu dok majstori odu”. Cast izuzecima! Jel' se tako kaže? Nažalost, izuzeci ne grade pravilo i princip. A to je ono što nama treba. Jer, zar naša dužnost nije da uspostavljamo procese, dobre navike i pravila, koja necemo samo poštovati mi osobno, nego i naša okolina? Tu smo veoma sebicni. Bitno je da sam ja riješio svoj problem, a to što ce se neki musliman sutra susresti sa istim, mene ne interesira. Hajde, ne interesira te tvoj brat musliman, ali pitaš li se barem za svoje dijete, u kakvom ce ono svijetu živjeti? Kakva ceš mu društvena pravila ponašanja, kakve zakonske mogucnosti, kakve prijatelje i komšije ostaviti? Mi o tome ne razmišljamo, jer mi ne živimo ni od danas do sutra, nego od jutra do mraka.

Jednoj je ovdašnjoj islamskoj organizaciji neko ponudio desetogodišnji plan rada. Kako je skepticno docekan, tako je i cinicno ispracen. Ništa cudno. Onima koji su dovoljno hrabri da priznaju, jasno je šta je u temeljnici ovakvog straha i averzije spram planskog rada. Upavo strah da ce neko nekad nakon nekog vremena uzeti taj plan i reci: “Hej, stanite! Pa vi ništa od ovoga niste uradili!” Planski rad primorava na stalnu aktivnost i samokontrolu, što nama, ni ukom slucaju, ne odgovora. Ne damo mi na sebe. Neka nama lošeg okruženja, neprijateljske vlasti, svjetskih policajaca, problematicnih zakona, da se imamo cime pravdati. Svaki iole bitniji cilj smo stavili na pijedestal nedostižnog za mnoge generacije poslije nas. Sve to kako bismo mogli zaštiti svoju nesposobnost i nerad i, na kraju, trijumfalno zakljuciti kako su banalnosti koje se nakanimo uraditi “veliki posao, ako uzmemo u obzir okolnosti u kojima radimo”.